Legitimno odstupanje od legaliteta?

Na svakodnevna kršenja ljudskih prava pojedinaca godinama okrećemo glavu, a na kršenje ljudskih prava zbog zaštite života i zdravlja ovih dana dižemo glas.

Nesporno je da je u proteklom periodu došlo do povrede određenih ustavnih prava, prvenstveno prava slobodnog izražavanja, prava slobode kretanja, prava na rad i slobode privređivanja.

Mjere koje je uvela vlast naišle su na ozbiljan otpor i kritike građana. Da li je ovakva reakcija opravdana i šta činiti kada se povređivanje navedenih prava vrši da bi se zaštitila druga takođe ustavom zaštićena prava – pravo na život i pravo na zdravlje ljudi? Jasno je da je to velika moralna dilema kod mnogih.

Naime, kršenje ljudskih prava nije nova stvar pod suncem. Ona se krše svakodnevno. Pravo na slobodu izražavanja odavno je ograničeno i često se sankcioniše, medijske cenzure su svakodnevne, pravo na javno okupljanje u Banjoj Luci ne postoji već više od godinu dana, pravo na pristup sudu i pravo na odbranu u krivičnim i prekršajnim postupcima krši se u velikom broju slučajeva.

Građanski aktivizam je po pitanju svakodnevnih kršenja ljudskih prava na zabrinjavajuće niskom stepenu. Ako uzmemo u obzir da se ljudska prava u redovnim tokovima najčešće krše zbog ličnih interesa povlašćenih pojedinaca – a ne, kao što je to sada, da bi se zaštitili životi i zdravlje građana – vidimo da naša tolerancija na jednu vrlo ružnu pojavu u društvu dolazi još više do izražaja.

Ovih dana postaje jasno da je svakodnevno kršenje građanskih prava bila apstraktna tema većini građana, sve dok ta ista prava nisu postala ugrožena i povrijeđena svim građanima. Do sada smo postupali po starom dobrom običaju: „Ne dešava se meni – ne zanima me“.

Međutim, to što dosadašnja kršenja ustavnih prava nisu privlačila pažnju građana ne znači da se ta prava nisu kršila u redovnom stanju i funkcionisanju države. Ovo je možda i idealna prilika da to građani shvate i da podignu građansku svijest o poštovanju ljudskih prava uvijek, čak i kad se ona krše na štetu nekog drugog i ne samo u vanrednom stanju.

Naravno, ovo ne znači da treba prećutati ili dopustiti bilo kakva nezakonita ili neustavna postupanja državnih organa i organa lokalne samouprave. Nikako. Ali u teškim i po zdravlje opasnim trenucima od suštinske je važnosti da pažljivo izaberemo trenutak kada ćemo, kao građani, ustati sa pravnim sredstvima da takve odluke poništimo.

Ukoliko je u vanrednom stanju postupao organ koji nije ovlašćen za postupanje ili se zaobišla zakonska procedura, ne znači da u konačnici mjere koje su donijete ne idu u korist građana i ne štite njihovo zdravlje. To samo svjedoči neznanju i nesposobnosti onih koji ih donose.

S druge strane, vanredno stanje nikako ne može biti povod ili izgovor za nezakonita kažnjavanja, nepotrebnu i neproporcionalnu represiju niti stavljanje na teret građanima nešto za šta nisu odgovorni. Prioritet moraju imati delikti koji se tiču širenja zaraze i ugrožavanje zdravlja ljudi, nikako verbalni delikti kao što se sprovodi u praksi.

Zaštita zdravlja i ekonomije je trenutno primarna obaveza države, a poštovanje mjera izolacije i suzdržavanja od socijalnog kontakta je primarna obaveza građana. Sve drugo izlazi iz sfere nužnosti i predstavlja čistu provokaciju i komplikovanje već postojećeg teškog stanja u kojem smo se svi našli.

Vidjeli smo na primjeru drugih država da je potreba za restrikcijama obrnuto proporcionalna dobrom i kvalitetnom zdravstvenom sistemu. Neprihvatljive i nezakonite su izjave da građani trebaju ili moraju snositi bilo kakve materijalne troškove liječenja, karantina, šatora i slično, jer su građani odavno takve troškove platili kroz zdravstveno osiguranje. Međutim, ovo je svakako dobar test da svi vidimo na koji način se javnim novcem upravljalo do sada.

Pored toga, građani mogu dobiti uvid koliko je izabrana vlast sposobna i snalažljiva da se izbori sa ovakvim stanjem. Da li su se isplatila silna ulaganja novca u elektronska poslovanja uprave, pravosuđa, javnih preduzeća, na kojem je nivou zdravstveni sistem, koliko je budžet zaista stabilan, koliko sluha i razumjevanja naši predstavnici u vlasti imaju za građane?

Sa druge strane možemo uvidjeti i kakvi smo mi kao građani i koji nivo solidarnosti, kulture i razumijevanja vlada među nama samima. Ko želi da vidi i nauči – sad je pravo vrijeme. A poslije? Poslije svoje uvide možemo pretočiti u građansku borbu da zakrpimo i popravimo sve ono na čemu smo pali ovaj put.

JOVANA KISIN